Svi smo osetljivi na temu dece bez roditeljskog staranja. Pomisao da neko može napustiti dete, ili da je ono izloženo nasilju, ili da porodica živi u tako teškim finansijskim prilikama da se mora odreći sopstvenog deteta, i drugi teški razlozi, izazivaju nam jezu. Zato i postoji sistem socijalne zaštite, razne ustanove i prihvatilišta, a dečja prava se sve više štite i razvijaju. Jer deca su naša budućnost. Ali da li se pitate kakva je zaista njihova budućnost onda kada prestanu biti deca?
Kada se prekorači ta famozna osamnaesta godina sistem vas više ne smatra detetom, društvu postajete manje-više nevidljivi, pomoć se svede na sporadičnu i nesigurnu, a vi ostanete prepušteni sami sebi, jer sad ste odrasli, jaki i samostalni. Da li vas neko pita za traume, loša iskustva i prošlost koju vučete kao težak kofer?
Na Balkanu, gde se mladi generlno nalaze u lošem ekonomskom položaju, gde je potpuno osamostaljivanje pojam pre tridesete, čak i onda kada imate oslonac i porodičnu podršku, suočiti se sa svetom može izgledati kao nesavladiva prepreka iz ugla nekog ko je sasvim sam i tek prevalio osamnaest.
Država ipak pruža neke olakšice. Smeštaj se može produžiti posle punoletstva u slučaju nastavka školovanja, najviše do 26. godine. Postoji mogućnost stanovanje uz podršku za mlade koji se osamostaljuju iz sistema socijalne zaštite, koja podrazumeva odgovarajući smeštaj, savetovanje i podršku za razvijanje veština neophodnih za uključivanje u zajednicu. Pravo na materijalnu pomoć u Beogradu, do nedavno su imali mladi koji napuštaju sistem alternativnog staranja u iznosu od 50 posto od prosečne zarade i pod uslovom da nisu zaposleni. Nedavno se ta odredba izmenila pa sada imaju pravo na 100 posto od prosečne beogradske plate, godinu dana. Takođe na lokalnom nivou postoje savetovališta za mlade koi su namenjeni svim maldima kojima je potrebna pomoć. Značajnu podršku pružaju i nevladine organizacije.
Zašto je sve ovo ipak nedovoljno? Najpre, pomoć se pruža na lokalnom nivou i nije jednako razvijena u svim delovima Srbije. Dok mladi u većim gradovima mogu da se izbore za pomoć, u manjim mestima ona često uopšte ne postoji. Ne postoji evidencija i statistika koja bi nam pokazala koliko su mladi uopšte informisani o ovim mogućnostima i koliko ih koriste, ali poznati slučajevi govore u prilog malom procentu. Deca u domovima i porodičnim smeštajima često su u potpunosti skrajnuta u odlučivanju o sopstvenom životu, a istraživanja pokazuju da je njihov informisanost jako niska. Iako postoji obaveza stručnjaka da se za svako dete naprave plan osamostaljivanja tj. plan emancipacije, takvi planovi se retko prave, a deca ne učestvuju u njihovoj izradi.
Najveći problem predstvlja sistem u kom se zanemaruje emotivna i psihološka strana odrastanja. Deca često Centar za socijalni rad vide samo kao ustanovu koja im podmiruje materijalne potrebe, imaju probleme sa vezivanjem, poverenjem, samopouzdanjem, pa imaju osećaj da se mogu osloniti samo na sebe. Pritom, sistem koji podmiruje osnovne potrebe, ali ne pruža korisne alate za budući život, ne razvija finansijsku pismenost, emocionlnu inteligenciju, ne jača samopouzdanje i ne podstiče preuzimanje odgovornosti, već od dece stvara pasivne posmatrače sopstvenog života, stvara mlade koji su nespremni da zakorače u život. To izaziva strepnju, anksioznost, što dovodi i do iracionalnih postupka mladih, poput namernog ponvljanja razreda ili upisivanje bilo kog fakulteta, kako bi produžili svoj boravak u sistemu alternativnog staranja. Jako je važno pomoći deci da prevaziđu traume koje su ih uopšte i dovele do izmeštanja iz biološke porodice, a zatim ih naučiti svim neophodnim alatima kako bi vodili jedan kvalitetan život i bili korisni članovi društva. U suprotnom, ako nisu adekvatno pripremljeni za samostalan život, ovi mladi ljudi doživljavaju šok, postaju nesnađeni, rizik od psihičkog i fizičkog urušavanja, beskućništva, odavanju rizičnim postupcima i porocima se uvećava, a oni postaju socijalno marginalizovani. U tom smislu, mi takvom detetu nismo pomogli čak iako smo mu obezbedili hranu i smeštaj, već smo ga stavili u začarani krug neprilika iz kog ne vidi izlaz.
Upravo zbog svega toga, materijalna pomoć koja je geografski uslovljena i sporadična, ili se pruža kasno, koliko kod da je značajna, uglavnom nije dovoljna, jer je potreban sistematski pristup osposobljavanju koji mora početi znatno ranije. Deca se u okviru biološke porodice celo detinjstvo uče potrebnim tehnikama, a deca koja su smeštena u domu ili hraniteljskim porodicama ne smeju biti izuzetak. Od njih se ne sme očekivati da odrastu preko noći i sami nauče sve ono što se uči kroz ljubav, razumevnje, podršku i toplinu zajednice.
Autorka: Jelena Bakoč