„Mladi danas? Ma, to ti je izgubljena generacija.“
Rečenica koju si sigurno čuo/la. Možda i više puta.
U medijima, na društvenim mrežama, u komentarima ispod tekstova.
Ali šta zapravo znači biti „izgubljen“? I da li je to stvarno istina?
U vremenu u kojem je neizvesnost postala svakodnevica, a „normalan život“ deluje kao luksuz, mladi se svakako ne osećaju izgubljeno zato što ne znaju gde su već zato što znaju da žele više, ali ne znaju da li imaju pravo, resurse i prostor da to i ostvare.
Ponekad se dani stapaju jedni u druge. Aplikacije za posao bez odgovora. Prakse koje se ne plaćaju. Obrazovanje koje ne garantuje ništa osim zvanja na papiru.
Prijatelji odlaze. Porodica se brine. Ti se pitaš: „Da li sam ja problem ili je sistem slomljen?“
Ivana (24) iz Sombora nam kaže:
„Završila sam fakultet, ali godinu dana ne mogu da nađem posao. Počela sam da sumnjam u sebe. Svaki dan novo razočaranje. Kao da postojim, ali ne učestvujem.“
Ovo nije usamljen slučaj. Mnogi mladi ljudi koji nisu zaposleni, završili su školu, nisu na praksi – tzv. NEET mladi (skraćenica od not in employment, education or training), osećaju da ih društvo gura u ćoše. A kad si gurnut u ćošak, teško je pokrenuti se.
Niko nije „magično rešen“. Nema instant rešenja. Ali postoje mali koraci.
Luka (22) iz Zrenjanina je prelomio kada je počeo da volontira u lokalnom omladinskom klubu:
„Nisam imao nikakvo iskustvo, ali sam hteo da budem među ljudima. Posle par meseci, nisam imao samo nova poznanstva, imao sam i osećaj da pripadam nečemu. Da me neko čuje.“
Milica (20) iz Novog Sada kaže da ju je spasila fizička aktivnost:
„Počela sam da trčim. Svako jutro. Nije rešilo sve moje probleme, ali mi je dalo osećaj kontrole. Telo mi je bilo zahvalno, a glava mirnija.“
Nekad ne moraš znati konačan cilj. Dovoljno je da znaš sledeći korak.
Kad ne znaš šta će biti sutra, jedino što možeš je da se držiš danas. Evo nekoliko malih koraka koji nisu rešenja, ali mogu biti iskorak:
Ne moraš imati petogodišnji plan. Dovoljno je da postaviš sebi jedno pitanje:
„Šta mogu da uradim ove nedelje da se osećam kao da sam malo više, ja?“
Neki predlozi:
I to je u redu.
Ne moraš uvek imati plan. Ne moraš uvek biti „produktivna verzija sebe“.
Ali ono što možeš, jeste da priznaš sebi kako se osećaš. I da se pomeriš. Makar milimetar.
Jer generacija koja se svakog dana iznova bori sa neizvesnošću, nije izgubljena.
Ona je, zapravo, izuzetno hrabra.
I to zaslužuje da se čuje.
Pitanje za tebe: Šta ćeš uraditi ove nedelje da se povežeš sa sobom i svojom zajednicom?
Piši nam, možda tvoja priča inspiriše nekog drugog.